Fiksni sustavi za prskanje, kemijski aditivi, autocisterne za vodu i vozila s topom za maglu — svaki rješava drukčiji problem s prašinom. Koje odgovara vašoj lokaciji i zašto.
Fiksni sustav za suzbijanje čine mlaznice, cjevovod i pumpa postavljeni na izvoru prašine i ondje ostavljeni — iznad drobilice, duž transportne trake, oko presipnog mjesta.
Prednost im je ponovljivost. Prašina svake smjene dolazi s istog mjesta, pa i obrada svake smjene ide na isto mjesto, automatski, a da nitko ništa ne vozi. Pogonski trošak po obrađenoj toni najniži je od svih metoda nakon ugradnje.
Gube ondje gdje se izvor pomiče. Front rušenja, aktivno mjesto istovara, rudnički transportni put — sve je to sljedeći mjesec negdje drugdje, a fiksni sustav ugrađen za raspored od prošlog mjeseca postaje staro željezo.
Aditivi mijenjaju vodu, a ne opremu. Površinski aktivne tvari omogućuju da svaka kapljica učinkovitije vlaži prašinu; veziva i stabilizatori drže površinu ceste na okupu kako se prašina uopće ne bi podizala.
Na rudničkom transportnom putu dugog vijeka stabilizator je često najjeftinije dostupno rješenje, jer problem napada na izvoru i traje tjednima, a ne satima.
Ograničenja su stvarna i vrijedi ih navesti: aditivi stoje novca po litri, neki su ograničeni u blizini vodotoka ili poljoprivrednog zemljišta, a nijedan ne čini ništa protiv prašine koja je već u zraku zbog procesa, a ne s površine.
Autocisterna za vodu s rampom za prskanje radni je konj. Vlaži rudnički transportni put, čini to brzo i ide kamo god ide cesta.
Njezina su ograničenja ona koja biste i očekivali. Pokrivanje traje dok se površina ne osuši, što u vrućim i suhim uvjetima može biti manje od sat vremena. I ne čini ništa protiv prašine koju stvara proces, a ne promet.
Za većinu lokacija to je osnova, a pitanje je što joj dodati, a ne čime je zamijeniti.
Vozilo s topom za maglu obradu postavlja ondje gdje je prašina već: u zraku, na radnom čelu, na udaljenosti koja vozilo drži izvan oblaka.
To je jedino što nijedna od ostale tri metode ne čini. Fiksni sustav ne može pratiti front koji se pomiče; stabilizator ne može uhvatiti ono što je drobilica već izbacila u zrak; rampa za prskanje obrađuje tlo ispod problema, a ne sam problem.
Na zatvorenoj ili poluzatvorenoj lokaciji argument je još jači, jer se prašina nema kamo raspršiti — a baterijsko-električna jedinica može raditi unutar objekta u kojem je dizelska ograničena ili potpuno zabranjena.
Četiri pitanja, ovim redom:
Je li izvor prašine fiksan ili se pomiče? Fiksan ide u prilog ugrađenom sustavu; pokretan traži vozilo.
Dolazi li prašina s površine ili iz procesa? Površina traži vodu ili stabilizator na tlu; proces traži top u zraku.
Koliki dio smjene stroj stoji na mjestu? Vozilo za suzbijanje koje većinu dana provede u mirovanju upravo je mjesto gdje se električni pogon najbrže isplati, jer dizel u praznom hodu troši gorivo bez obzira na to prska li ili ne.
Kakav je položaj same lokacije u pogledu usklađenosti s propisima? Zone niskih emisija, natječajne odredbe koje boduju novoenergetska vozila i ciljevi operatera za emisije aktualni su na tim tržištima i mijenjaju računicu prije nego što itko pogleda pogonski trošak.
